Već sasvim rijetki preživjeli zatočenici zloglasnog logora Goli otok zaslužuju da se njihove patnje ne zaborave, a njihovi potomci i prijatelji – zajedno sa zagovornicima demokratskih shvaćanja i pobornicima društvene tolerancije – opravdano se zalažu da se mjesto žestokog nasilja i stradanja ne devalvira u prostor zabave i opuštanja, nego sačuva kao dostojno svjedočanstvo gotovo besprimjerne represije u ime jednoumlja i državnog terora. U tu svrhu neophodno je dio kompleksa integralno konzervirati i muzealno urediti s odgovarajućom dokumentacijom o uvjetima kažnjavanja i o grupama i pojedincima što su podnijeli golotočku golgotu.
Sve žrtve izazivaju sućut i poštovanje, a po razumljivim nam civilizacijskim standardima i etičkim normama naročitu pažnju i emotivnu participaciju zaslužuju oni što su sasvim neopravdano i nepravedno kažnjavani, ili im je kazna neodmjereno velika s obzirom na stupanj moguće krivice. Za najveći dio golootočkih zatvorenika, mučenih i ubijanih u logoru, može se kazati da su bili vođeni (ili makar zavedeni) određenim idealizmom, usmjeravani – premda i pogrešno shvaćenim – internacionalizmom i kozmopolitizmom. A značajan dio žrtava dospio je u logor samo iz solidarnosti prema ugroženim, iz želje da pomognu drugima u nevolji, ili iz mladenačkoga prkosa, odnosno – što je i najgore – iz puke odmazde onodobnih silnika.
Nakon višedesetljetnoga tabuiziranja teme postojanja i djelovanja golootočkog logora i tamo provedenoga martirija, istina je polako i gotovo stidljivo izbijala na vidjelo. Čak ni dva desetljeća po urušenju sustava što je logor zamislio i zasnovao nisu bila dovoljna da se kao društvo jasno odredimo prema tom tragičnom fenomenu. A pritom više nije ni riječ o kažnjavanju krivaca za sustav i provedbu represivnog aparata, nije riječ ni o kakvoj osveti ili retorziji, niti pak o ishitrenom revizionizmu povijesti, nego samo o potrebi definitivne rehabilitacije nevinih (i nasilnički kažnjenih) žrtava, te čuvanja spomena na mjesto njihove patnje.
Očuvanje i decentna muzejska prezentacija komunističkog logora na Golom otoku naš je dug prema onima koji su na tom mjestu stradavali i stradali. A to je i naša obaveza prema objektivnijem viđenju novije povijesti. Ali možda, prije svega, to treba poslužiti kao memento nama sadašnjima, kao upozorenje da inzistiramo na tekovinama demokratskoga društva i ne dozvolimo da ideološke podjele rezultiraju nasiljem.
Odavanjem počasti žrtvama, održavanjem memorijalnog statusa Golog otoka, poštivanjem zahtjeva zainteresiranih za čuvanje spomena, vlast će pokazati svoje odlučno odricanje od totalitarnih metoda.
A kompleks logorskih zgrada sa sačuvanim svjedočanstvima trajno će nas podsjećati na imperativ da se takva zla više ne ponove.
Akademik TONKO MAROEVIĆ
