1982. - 1991.
Darko Bavoljak počinje svoj fotografski put početkom 80-ih godina prošlog stoljeća. U javnosti se pojavljuje 1983., godinu dana prije upisanog studija snimanja na zagrebačkoj Akademiji za kazalište film i televiziju. I prije studija Bavoljak je, služeći se analognom crnobijelom fotografijom (primjereno tehnološkim dispozicijama tog vremena), tehnički suveren u odabranom mediju.

U izboru motiva slijedi i dijeli urbani generacijski senzibilitet koji se njegovao i razvijao u listovima za mlade (Polet, Studentski list...), gdje je fotografija imala istaknutu ulogu u konačnom prijelomu/izgledu novine. Osim kao ilustracija teksta fotografija je funkcionirala i kao samostalna gradivna komponenta, kompatibilna tekstualnom dijelu te činila bitan dio cjeline nekog priloga.
Svoje javno djelovanje Bavoljak i počinje u omladinskom tisku, točnije, u Poletu, a igrom slučaja, kao tadašnji grafički urednik te novine, svjedočio sam iz prve ruke njegov prvi javni iskorak, odnosno objavio sam prvu njegovu fotografiju. Uključio sam rad mladog dvadesetidvogodišnjeg autora prepoznavajući svježinu pogleda, odnosno dinamiku motiva izdvojenog iz dnevnog gradskog ritma.
Bio je to, koliko se sjećam, lik uniformirane osobe na motoru uz koji kao da je paraleno vozio i fotograf. Činilo se, naime, da je prizor bio uhvaćen u istom pokretu i brzini, jer iza oštro fokusiranog vozača (mada je tome stvarni razlog široki otvor blende) pozadina mnoštva na nekoj paradi, dijelom također uniformiranog, neoštra je i „razlivena“, poput apstraktne fluidne meke teksture-kompozicije, što je potenciralo dojam uživljenosti i poistovjećenosti sa središnjim likom.

Njegove fotografije iz tog razdoblja dijele živost i znatiželju suvremene generacije fotografa, koji budno participiraju u svakodnevici kao plodnom arealu iznijansiranih slika, ne nužno standardnih novinskih senzacija-ilustracija. Takve odlike sadrži, primjerice, Bavoljakova snimka upravo uzletjelog jata golubova koji poput neoštrih raspršenih mrlja ispunjavaju prvi plan dok se u pozadini nazire figura razdraganog dječaka, lica djelomično pokrivenog golubljim krilom. Priča se obogaćuje zaključkom gledatelja da je upravo ludička akcija dječaka uzrokovala pokret, odnosno uzlet golubljeg jata. Jedna druga fotografija donekle sličnog sižea - jer zajednički nazivnik joj je motiv čovjeka i ptice - posve je drugačija u sadržaju i ekspresiji. Ovaj put fotografiran je nasmijani mladić egzotične fizionomije ispod čijeg se pazuha provlači veća, bogato ornamentirana i šarena ptica, zacijelo njegova ljubimica, ili tek dresirana životinja kao sredstvo zabavljanja publike i zarade.

Nema nikakve sumnje da mladi fotograf, u svojoj želji da postigne privlačan proizvod, pribjegava scenama koje utjelovljuju vizualno izrazitije te društveno raskošnije prigode i događaje, računajući pritom i sa suradnjom likova koje snima. Ovi su svjesni kamere i rado iskazuju svoje instant-ludičke sklonosti. Tako će iz nekog većeg društva, odnosno publike nekog javnog, zacijelo zabavnog događanja izdvojiti ekstremno korpulentnog mladog muškarca koji raspoloženo i nasmijano, u čistom en faceu, gleda u objektiv aparata. Svojim licem i tamnom odjećom ispunjava on gotovo cijelu desnu polovicu kadra, dok se u njegovom ostatku svijetle nasmijane ljepuškaste plavuše te krhotine lica i figura publike iz pozadine. Inače, fotografija je, iako vjerojatno nije snimljena za tu namjenu, poslužila kao ilustracija priloga o studentskoj prehrani.

Slične scene pojedinaca izdvojenih iz mnoštva ili većih akcidentalnih grupa ponavljat će se u različitim inačicama, primjerice u slučaju mladića iza nekog tvorničkog pulta s pićem, na kojemu je zalijepljena erotska fotografija ženskog akta uz, nešto dalje, zastavu bivše države. Mladić gestom široko razmaknutih ruku pozira i odobrava fotografovu „indiskretnu“ akciju.

U slici mladog para čija poprsja ispunjavaju kadar, muški dio zacijelo je neko vojno lice. Intriga prizora je u činjenici da je uniformirani mladić gologlav, a kapa kao dio njegove odore preselila se na glavu djevojke. Nejasno je, a i nevažno, je li fotograf bio brz u registriranju njihove šaljive igre ili je par u svojem pristanku na suradnju izveo dodatnu gestu kako bi akt slikanja dobio na zaigranosti i veselju.
Formalno ne manje intrigantno je i bilježenje lika koji odbija snimanje skrivajući se dlanom izvrnute ruke, tim više što se iza nazire također raspoloženo lice koje, čini se, tek glumi odbijanje i skromnost.
Slično je i s prizorima iz nekih folklorno intoniranih događanja, s pripadajućim kostimima i tipom druženja koji također obiluju performativnim participacijama u procesu autorovog dokumentiranja.
U tom smislu nalazimo i naturalističnije sadržaje pri dokumentiranju izvedbi novokomponirane folk-glazbe, kada Bavoljak snima seriju „eksplicitnih“ scena. Riječ je o lascivnosti “pjevaljke“ koja, posve neinhibirana svojim gojnim tjelesnim habitusom, provokativno obnažuje butine i međunožje.
Sve ove prizore spominjem kao primjere težnje za postizanjem atraktivnosti sadržaja mladog fotografa koji traži svoje mjesto u kontekstu suvremene fotografske odnosno fotoreporterske scene. Kasniji autorovi radovi i ciklusi, koji slijede nakon završetka studija, u ratnim devedesetim godinama te poslije, sve do danas, poprimaju konzistentniju formu i meditativniji sadržaj. Odnosi se to čak i na izrazito ratne motive koje Bavoljak snima kao vojnik, odnosno pripadnik Satnije hrvatskih umjetnika. Uz korektno utilitarno dokumentiranje lica vojnika te razorenih gradova i krajobraza u kojima se zatiče, ti motivi u određenim segmentima sadrže i studioznost pa i višeslojne semantičke vrijednosti. To je slučaj s njegovim poznatim ciklusom „Budućnost“. Prizori razrušenih zgrada i logotipa–natpisa istoimenog pakračko-lipičkog trgovačkog poduzeća djeluju kao brutalni amblem (auto)denuncijacije laži; kao sarkastična inverzija bezizglednosti koju realiziraju snage istih onih koji su ‘budućnost’ (uz pojmove iz iste kategorije, kao što su „mladost“, „napredak“, „jedinstvo“…) napadno isticali kao projekciju ideje apsolutne sreće, raja na zemlji.

Uz recentnije intenziviranu izložbenu aktivnost slijede i drugi ciklusi fotografija koji za razliku od onih ranih i nadalje njeguju refleksivniji, studiozniji pristup. Takva je, primjerice, i serija izloga napuštenih trgovina i zanatskih radnji u kojoj se, nastavno na onu ratnu, nudi sumorna estetika suvremene, mirnodopske entropije. Time opet dijeli suvremene tendencije, odnosno svoj rad, kako u tekstu o tom ciklusu ističe Iva Prosoli, “svrstava pod novi fotografski žanr, popularan zadnjih godina, te nazvan 'ruins photography' ili 'ruin porn'…”

Osim fotografijom Bavoljak se, poznato je, bavi i filmom te zahtjevnim organizatorsko-kustoskim radom kao što je dugogodišnji projekt na temu Golog otoka, s uključenim brojnim autorima-suradnicima.

Rad Darka Bavoljaka je u procesu i nastavlja se bez cezure. U vremenu pred nama, u budućnosti dakle (i to, nadajmo se, onoj bez navodnika:), očekuju se njegova nova, ambiciozna, medijski različita ostvarenja, no ponajprije ona u matičnom mediju fotografije.

Antun Maračić

Crno bijele fotografije. Srebro/želatina
Fotoaparat: Olympus OM 1n, OM 2n, OM 3, OM 4
Vlasništvo: Autor 
Copyright © Darko Bavoljak 2022