Epitaf pogubljenom vremenu


„Od devetnaestog stoljeća mnogi su pisci imali tendenciju gledati ruševine na kvazisakralan metafizički način, odnosno kao estetizirane i dehistorizirane pejzaže koji su svoj locus fascinacije pronašli u prelijepoj i melankoličnoj borbi između prirode i kulture. Ta je fascinacija proizvela ono što nam je danas poznato kao 'žudnja za ruševinom'. Njemački teoretičar i kritičar kulture Georg Simmel je početkom dvadesetog stoljeća možda najbolje artikulirao taj stav: 'Estetska vrijednost ruševine kombinira nesklad, vječno nastajanje duše koja se bori sama sa sobom i zadovoljene forme, čvrste granice umjetničkog djela.“ Sam postupak idealiziranja prošlog i izgubljenog svijeta dakako nije nov, niti stvoren u devetnaestom stoljeću, on je prisutan u (povijesti) umjetnosti još od idealizacije grčkih spomenika od strane umjetnika renesanse. Privlačnost takvih prostora umjetnicima upravo i leži u njihovoj spomenutoj dvojakoj naravi. S jedne strane oni su dokument i neminovni podsjetnik na neko prošlo i nepovratno stanje, no opet s druge strane, ruine koje vrijeme obilježava uvijek iznova novim znakovima obećavaju vječnu mijenu, koja je ujedno i nada da ovo što je sada nije konačno, da zapravo ništa i ne može biti konačno.

U novoj seriji fotografija naziva Izlozi Darko Bavoljak prikazuje napuštene zagrebačke izloge, prostore propalih dućana i obrta i tako i sam stvara memorije prošlog, izgubljenog, možebitno i boljeg vremena na domaćem prostoru poharanom tranzicijom, lošim gospodarenjem ili pak možda samo već spomenutom neizbježnom mijenom. Time svoj rad svrstava pod novi fotografski žanr, popularan zadnjih godina, te nazvan 'ruins photography' ili 'ruin porn', koji se odnosi na fotografiju koja romantizira srušene, uništene, napuštene prostore, najčešće urbanističke prirode, a naslanja se na već ranije tendencije u starijim granama umjetnosti. Prema riječima samog autora: "Koncepcija izložbe proizlazi iz mojeg fotografskog istraživanja napuštenih poslovnih prostora u Zagrebu, a na neki način se nastavlja na ciklus Budućnost koji je dokumentirao ratom razorenu i napuštenu arhitektonsko/ industrijsku baštinu i Dubrava koji je dokumentirao grafitima devastirana pročelja zgrada i ostalog urbanog mobilijara koji je tek u zajedničkom postavljanju na izložbi iznjedrio novo značenje." Bavoljak prizore propasti estetizira do maksimuma, rezultat su oplošnjeni prikazi, fotografije fine, gotovo akvarelne estetike, prigušenog kolorita, koje graniče s apstrakcijom. Zatečeni prizori pogledom posvećenog, svjesnog i odgovornog promatrača-fotografa postaju ujedno i poligoni za suptilnu igru znakova. Bavoljak naime ne proziva glasno, njegove 'slike' nisu agresivne kao što je to njihov sadržaj. Upravo suprotno: one variraju od naizgled neutralnih apstraktnih monokroma ili geometrijskih apstrakcija do površina na kojima ostatak nekog natpisa, ili primjerice komadić osmrtnice, selotejpa ili plakata upućuje na promjene značenja prostora. Uvedena je kategorija vremena, trajanje koje obuhvaća sve etape postojanja snimljenog prostora: od onih prvotnih, kako sam autor naglašava, „prostora obrtnika, koji su godinama radili i omogućavali egzistenciju sebi i svojim obiteljima“ pa sve do napuštenih, zjapećih rupa, čija se funkcija nestaje, dok (vanjsko) staklo izloga postaje primarnim nositeljem značenja, svojevrsnom gradskom oglasnom pločom, na koju svatko može nalijepiti vlastiti oglas ili već što mu se svidi. Čitav životni ciklus snimljenih prostora zbijen je u jednoj snimci.

Tek promatrana kao cjelina izložba promatraču pruža cjelovitu i jasnu priču o propadanju.
Zanimljivo je da su zadnjih nekoliko godina upravo izlozi napuštenih dućana i obrta bili temom nekolicini domaćih fotografa, i to različitih generacija. Postavlja se pitanje zašto baš izlozi? Zbog čega baš oni bivaju (svjesno ili nesvjesno) birani kao najočitiji simboli propasti i mijene? Osim onog očiglednog razloga – staklene stijene ne mogu sakriti da iza njih više ničeg nema, staklo izloga pod pravim svjetlom ujedno postaje i ogledalo. Osim što pokazuju ostatke negdašnjeg života, zrcali i djeliće sadašnjosti. Nekad i sad spajaju se u sliku koja može biti onakva kakvu želimo: prijeteća, nostalgična, kritična, osuđujuća ili pak naprosto samo lijepa.

Osnovno značenje ovog rada Darko Bavoljak proširuje svjesnim korištenjem fotografskog medija. Kao akademski obrazovani profesionalac koristi profesionalnu kameru te pažljivo komponira slike koje, za razliku od brzopoteznih, svakodnevnih, neprofesionalnih, svima dostupnih i od sviju stvaranih digitalnih snimaka, podnose velika uvećanja. Služeći se mogućnostima koje mu pružaju zakoni optike upotrebljava širok raspon objektiva od ultra širokih do ultra uskokutnih kako bi mijenjanje i naglašavanje prostornih odnosa i polja oštrine (na nekim prizorima koristi plitak fokus, a na drugim je cijela slika u zoni polja oštrine) bilo u funkciji dramaturgije prizora.

U toj se točci forma fotografske serije Izlozi poklopila s njezinim sadržajem. Darko Bavoljak naime s jedne strane prikazuje propale tradicijske obrte i dućane, koji su u suvremenom, brzom, konzumerskom društvu postali izlišnima, a s druge pak strane pokazuje vlastitu umješnost profesionalnog fotografa i mogućnosti profesionalne fotografije, koja je u istom tom društvu brzih atrakcija postala jednako nepotrebnom.

Iva Prosoli


30 fotografija, 67 x 100 cm, Tintni ispis na Hahnemuhle Foto Rag Smoothie 235 gr
Fotoaparat Canon EOS 1 DS Mark III
Vlasništvo: Autor