O nemogućnosti povratka

Vrijeme se može uočiti samo po promjeni događanja, uobičajeno je poimanje. Postojanje vremena pretpostavlja postojanje promjene. Događanje se nalazi najprije u budućnosti nakon čega prelazi u sadašnjost, da bi na kraju zauvijek ostalo prošlosti, u sjećanju.

No, je li moguće zamisliti vrijeme ujedno ignorirajući ovaj poredak, ignorirajući njegov tijek? Ili čak napraviti korak dalje i osjetiti vlastito postojanje izvan kategorije vremena?

Zadnjih mjeseci puno je već stranica ispisano na temu pandemije, izolacije, slobodnog vremena, slobode, oslobađanja, umiranja, samoće, straha, tjeskobe, novog doba,… U ljudskoj je prirodi obraniti se od nepoznatog racionalizacijom. Potres i pandemija uzdrmali su povjerenje u trajanje, u sutra. To što se uistinu događa našim tijelima, našim umovima, psihi, vjeri ili uvjerenjima, našim borbama možda će biti jasno tek nekim novim ljudima koji će u budućnosti provoditi analize i ispitivanja, kako bi donijeli pravovaljane zaključke o onome što smo mi sada.

Ali što je s našom budućnošću, našom prošlošću I našom sadašnjošću? Je li krajnje stanje ljudske izdržljivosti ona moguća točka u kojoj se vremenske silnice razbijaju bez posljedica? Ili je vrijeme smješteno onkraj realnosti već samo po sebi i ljudski rod na tu činjenicu nema ama baš nikakvog upliva kao ni na samu realnost, a radikalna svakodnevica koju smo živjeli ili koju upravo živimo nije drugo nego jasan znak da je tome tako?

„Kad god prosudimo da nešto postoji u vremenu, griješimo. I kad god nešto opazimo kao postojeće u vremenu -što je jedini način na koji mi ikada opažamo stvari- opažamo to manje-više upravo onako kako nije.

Moramo uzeti u obzir mogući prigovor ovoj tezi. Naš temelj za odbijanje (kategorije) vremena je, može se reći u tome da je vrijeme nemoguće objasniti bez pretpostavke o vremenu. No možda ovo ne dokaže da je vrijeme nevažeće, već da je ono ultimativno?“¹

Ove intrigantne rečenice dio su, u zadnjim desetljećima ponovo aktualiziranog, traktata Johna Ellisa McTaggarta, engleskog filozofa i jednog od najutjecajnijih metafizičara dvadesetog stoljeća, objavljenog 1908. godine pod naslovom „The Unreality of time“ (Nerealnost vremena). Prošlo je oko stotinu godina otkad je traktat objavljen i od tada su McTaggartove teze o nerealnosti vremena, odnosno o atemporalnosti stvarnosti nailazile podršku (kao i odbacivanje) i u fizici, kao i u brojnim filozofskim raspravama. Piše se, kako je samo dvadesetak stranica njegovog traktata izazvalo na desetke tisuća stranica reakcija. Jedna od recentnijih, ona filozofkinje Emily Thomas² naslovljena „Before, now and next“ (Prošlost, sadašnjost, budućnost) ukazuje na još jedan aspekt McTaggartovog teksta primjenjiv na suvremeno doba. Fiksaciju na sadašnjost, koju detektira kao obilježje suvremenog društva, Thomas prepoznaju upravo u McaTaggartovoj ideji o atemporalnosti stvarnosti. Dugi niz godina kroz protekla tri stoljeća filozofi vremena brinuli su o božanskoj vječnosti, apsolutizmu i kantovskom idealizmu. Aktualna fiksacija na sadašnjost, i pitanje je li ono stvarno obilježje svijeta, hir je 20. stoljeća. Ironično, ta je ideja ukorijenjena u (McTaggartu) koji je potpuno odbacio stvarnost vremena.“³

Zamislimo sad na trenutak jednog fotografa. Zamislimo konkretnog fotografa, Darka Bavoljaka, kako mu je, kao i mnogima od nas lockdown donio ogromnu količinu slobodnog vremena. Zamislimo kako ni sekunde nije dvojio što će s tim neočekivanim darom, već je uzeo za sebe ono što mu je dobro poznato, što iskustveno razumije i čime vlada, u što vjeruje, što mu je nedostajalo i što bez ikakve sumnje jako voli.

Posegnuo je za velikoformantnom kamerom i odlučio ponoviti iskustvo, koje mu je, prema njegovim riječima, u predkoronsko doba kratkih rokova i ubrzanog života bilo nezamislivo. Otisnuo se u dubine zagrebačke Medvednice, provodio tjedne iščekujući i formirajući pravi kadar. Dozvolio si je da čeka. Da misli. Jednostavno da bude.

Sasvim je sigurno da je velik broj ljudi, nakon prvobitnog šoka, lockdown jednako kao i Darko doživio kao veliku priliku. Kao mogućnost da se konačno posveti onome za što odavno nije imao vremena. Zaboravljenim hobijima. Davno započetim poslovima. Ljudima. Sebi. Bez sumnje, mnogi su razdoblje prisilne samoizolacije prepoznali kao mogućnost povratka.

Ipak, ne smijemo smetnuti s uma da svaki pokušaj povratka nosi opasnost suočavanja s nepovratnim gubitkom. Nosi rizik razočaranja. Najprije si uvjeren da ćeš zakoračiti na sigurno tlo, u poznato, a zatim ti se pod nogama razjapi praznina veća od svog dosadašnjeg iskustva. Vratiti se sebi i naći nešto neočekivano jedna je stvar, vratiti se sebi i ne naći ni traga proživljenom nešto je posve drugo.

Postavimo pitanje: Što znače sada nove fotografije šume Darka Bavoljaka? Što znači šuma, što fotografija kao medij, a što prikaz šume u mediju fotografije?

„Promatrajući šumu, na vlastito iznenađenje, više nisam vidio isto ono što sam gledao prije korone. Pandemija je zauvijek promijenila poimanje slobode, prostora stvaranja te ujedno i percepciju gledatelja.“, piše Darko Bavoljak u Izjavi o radu. Više nije vidio ono što je gledao prije. Nije vidio, jer toga nema. Ponovljeno iskustvo više nije isto ono događanje od ranije, što već samu ideju povratka čini apsurdnom. Misao je to istovremeno zastrašujuća i oslobađajuća: vrijeme ne postoji u realnosti.

Nije poznato što je inspiriralo McTaggartovu tezu, je li to bilo kakvo mistično iskustvo, neki teško proživljeni osobni događaj ili pak možda trauma u nekoj mjeri nalik ovoj našoj. Kako bilo, na njegovu tezu možemo gledati i kao na obećanje slobode.

Viktor Frankl nas uči da je krajnja sloboda, koja preostaje čovjeku i u najgoroj varijanti života, odabir stajališta. Ključno je moći napustiti sve ono što si bio, i što misliš da jesi, kako bi imao šanse preživjeti u radikaliziranim okolnostima.

Možda se može učiniti neozbiljnim ovaj pokušaj usporedbe jedne filozofske zamisli s ishodištem u misticizmu sa zaključkom koji je proizašao iz racionalizacije iskustva holokausta. Ali što je danas više ozbiljno? Stvarno?

Oko jednog nemam dvojbe. Za preživljavanje bilo kojeg traumatičnog iskustva ključna je radoznalost. Ona radoznalost o kojoj piše i Frankl, koja je imanetna čovjeku, i tjera ga dalje i dalje na borbu samo zato da bi na kraju vidio kako će sve završiti.

_____________________

¹ John Ellis McTaggart, „The unreality of time“,u: Mind, New series Vol 17., Oxford University Press, str. 470., www.jstor.org/stable/2248314 (posjećeno: 3.10.2021.)
² Emily Thomas izvanredna je profesorica filozofije na Sveučilištu u Durhamu. Bavi se temama prostora, vremena I putovanja.
³ Emily Thomas, Before, now and next: Pastness, presentness and futurity seem to be real features of the world, but are they? On McTaggart's philosophy of time (ur. Nigel Warburton),2020. https://aeon.co/essays/how-one-man-changed-the-meaning-of-past-present-and-future (posjećeno: 4.10.2021.)



Iva Prosoli
12 crno bijelih fotografija, 50,8 x 61 cm, Ilford MG IV Muligrade IV RC DE LUXE, srebro želatina, snimljenih na negativima 9x12 cm i 4'’x5'’
Fotoaparat Sinar Handy 4X5, Schneider 65mm f/8 super angulon
Vlasništvo: Autor