Portreti Branko Ružić

Portret je tematski najdublje ukorijenjen u tradiciji fotografskih tema. Kao takav, kroz povijest civilizacije često je imao konotacije dokumentarnog, realističkog, ukalupljenog.

Nekada rijetko luksuzno dobro, portreti su sada sveprisutni. Lako reproducirana i sve dostupnija, fotografija je odigrala posebno vitalnu ulogu u demokratizaciji portretiranja. U posljednje vrijeme, proliferacija pametnih telefona i uspon društvenih medija pokrenuli su neviđeni tok portreta u obliku fotografija i selfija. Mnogi suvremeni umjetnici suočavaju se s ovom situacijom, naglašavajući fluidnost identiteta u svijetu u kojem su tehnologija i masovni mediji sveprisutni. Neki od njih preispituju težnju za vanjskom sličnošću - uobičajeni cilj portretiranja - unutar formalnih ili konceptualnih istraživanja ili je u potpunosti odbacuju. Neki uživaju u glamuroznoj privlačnosti žanra, dok drugi kritiziraju njegove elitističke asocijacije i umjesto toga skreću pozornost na banalno ili čak groteskno.

Darko Bavoljak jedan je, pak, od onih umjetnika koji propituju ulogu fotografije u kulturi sjećanja. U svom eseju Mrtva fotografska baština ( 2018.,Informatica museologica, (49), 104- 109.) ukazuje na problem čuvanja i iskorištavanja fotografske baštine : činjenica je da su fotografi za potrebe umjetnika, galerija, muzeja i ostalih kulturnih institucija generacijama bilježili i dokumentirali baštinu koja je služila za prezentiranje u katalozima, monografijama, zbornicima, enciklopedijama, časopisima i sličnim publikacijama. Negative su fotografi obično čuvali u svojim arhivima, a i određene su institucije dio tog materijala sačuvale u nekom obliku. Pohranjena dokumentacija uglavnom stoji negdje neiskorištena i nedostupna te s vremenom postaje zaboravljena baština.

Ovom izložbom branimo od zaborava ovu izuzetno nam dragocjenu fotografsku baštinu- intimne, a tako snažne portrete Branka Ružića- portrete koji nakon završetka izložbe ostaju u našem fundusu, kako bi bili prezentirani u budućim programskim aktivnostima Galerije.

Iako ove fotografije čuvaju od zaborava naše sjećanje na umjetnikov lik, pred nama se nalaze portreti Branka Ružića koji nikako nisu stereotipni, niti su lišeni stvaralačke slobode. Bavoljak u njima stvara atmosferu razgovora koji se vodi neposredno izvan okvira slike.

Dio fotografija na izložbi motivski se nadovezuje na često interpretiranu temu i u Ružićevom kiparstvu. Simbol stvaranja, ali i kiparski zanimljiva forma većeg volumena dlana i izduženih, manjih volumena prstiju koji se međusobno isprepliću, ruka u Ružićevom kiparstvu postaje gotovo plastički znak zatvoren u vlastita sazvučja. Ruke su to, iste one iz njegovog poetskog zapisa:

Sve je počelo sa rukama. Jedni ljudi su

mislili da ruke idu iz ramena. A one idu

iz srca. Zato se rukujemo.

Da ruke nemaju prste, povijest bi

drugačije tekla.

Pomiješale su se ruke, dvije su krenule

iz srca. I od dvije su nastale tri i

trideset. I dokazalo se da u tom granju

od prstiju sve mijenja mjesta, a kucaj

srca ozvuči cijeli lanac, koji obiđe

svijet.

Ključ za gledanje fotografije je misao na ono oko iza objektiva, zapisala je Marina Viculin u predgovoru jedne davne fotografske izložbe. Promišljajući o Bavoljakovim fotografijama, razmišljam o sretnoj okolnosti koju Bavoljak spominje u prvoj rečenici svog teksta o ovoj izložbe: Vrlo su rijetke situacije u životu kada se ljudi odmah na prvu prepoznaju. Bez prijateljstva ova dva umjetnika, bez istinskog razumijevanja nutrine fotografiranog, ove fotografije bile bi tek sjećanje na vanjski lik umjetnika. Ovako, one su prozor u njegovu dušu.

Branko Ružić i ja

Vrlo su rijetke situacije u životu kada se ljudi odmah na prvu prepoznaju.

Sve je započelo kada sam prvi puta posjetio Brankov atelje. Nakon što sam snimio nekoliko njegovih radova u atelijeru na Voćarskoj cesti sjeli smo i razgovarali. Kada sam se spremao otići, Branko je otišao po svoju monografiju i napisao posvetu: "Dragom i nadam se vječnom suradniku Darku Bavoljaku, Zgb, 26.III.1991. Branko Ružić". Na našem sljedećem susretu predložio je da budemo na ti. Tako je započela suradnja i prijateljstvo koje je intenzivno trajalo sve do njegovog odlaska sa ovoga svijeta. Snimao sam mu radove za kataloge i monografiju, a aktivno sam i sudjelovao radeći na njemu najvažnijem životnom projektu „Galerija Ružić i suvremenici“ koja je bila u nastajanju. Svakom novom suradnjom bili smo sve bliži, poticao je moje autorsko stvaralaštvo, a naše druženje bilo je sve intenzivnije. Kako je u životu imao mnoštvo zdravstvenih problema, bojao se smrti i često je znao ponavljati koliko mu je dugo trebalo da pronađe svoj likovni izražaj i nakon što ga je teško uspio pronaći, mora umrijeti, a neće sve što je želio uspjeti i ostvariti.

Tog jutra 27 studenog 1997. godine došao sam u njegovu kuću. Bio je tmuran dan i on je bio loše volje. Žalio se kako mora ići u Skupštinu grada Zagreba odnijeti jedan zahtjev, a teško mu je. Predložio sam mu da mu da ću to ja učiniti za njega, što je i prihvatio. Uzeo je olovku i napisao zamolbu za razrješenje iz komisije za izbor skulpture Marka Marulića ispred Hrvatskog državnog arhiva. To je nažalost bila posljednja aktivnost u njegovom izuzetno dinamičnom i aktivnom životu kojom se časno i dosljedno oprostio od života jer nije želio sudjelovati u izboru spomenika sa kojim se intimno nije slagao.

Sada nakon više od četvrt stoljeća kako Branko nije među nama koristim mogućnost da prvi puta pokažem seriju njegovih portreta u Galeriji koja nosi njegovo ime u njegovom rodnom gradu, kako bih ovom izložbom odao počast njemu i značaju njegova stvaralaštva u Hrvatskoj umjetnosti dvadesetog stoljeća.

Darko Bavoljak

5. prosinac 2023.