Iluzija portreta
Bilo da snima cijelu figuru ili ljudsku glavu, Darko Bavoljak izraz usmjerava prema enigmatičnom anatomskom prostoru lica, upisujući ga u osobni vizualni sustav. Vidljive su korelacije svojevrsnih konfrontacija i razotkrivanja, ali i ponovna izgradnja: fokusom slojevito razmještene, slobodnim asocijacijama fragmentirane, razrezane, analitički razložene i istodobno sastav-ljene konfiguracije tijela – lica, obogaćene karakternim interpolacijama i višeznačnim aluzijama.
Ljudsko lice raspolaže s tristo mimetičkih izraza. Iza te mimike – igre, pokreta, glume i pantomime – skriva se čitav spektar intencija: smisao i besmisao, ispunjenje i praznina, žudnje i želje, osmijesi i radosti, suze i mirisi, gnjevovi i bjesovi, izopačenosti i odbojnosti, glad i sitost, psihološki profili, forenzičke identifikacije i rasne razlike, seksualne privlačnosti i averzije – sve što se neizbježno reflektira na licu. Nadalje, to su za-ljubljenost i očaj, agresija i strah, gađenje i porivi, ljubav i mržnja, dječja otvorenost, ljepota i euforija mladosti te mudrost starosti; cinizam i ironija, podsmijeh i uvreda, ugoda i zadovoljstvo, pijanstva i halucinacije, zdravlje i bolest, istinitost i pretvaranje – ljepota i ružnoća, lice i naličje tjelesnog govora, sa zvukom ili bez njega, poput nijemog filma ili same, jednako nijeme smrti. Sve se to u čovjeku raspoređuje po prirodno ugođenoj skali osjećaja unutar prostornog, trodimenzionalnog ovala: od tjemena i kose, preko čela, očiju razdvojenih nosom, ušiju koje šire konturu, obraza i usana, do brade i vrata. Ono što nam izmiče ili ostaje tek djelomično vidljivo, moguće je rekonstruirati uključivanjem četvrte dimenzije – vremena. Upravo tako Darko, fotografskim postupkom, ponovno stvara, oblikuje i osvješćuje prizor: preoblikuje i smiruje u vizualni sediment izmiješanih, ali uravnoteženih psihičkih napetosti. Nevidljivo se tako postupno kondenzira u vidljivo lice.
U autorovu materijalno-optičkom, gotovo taktilnom, ostakljenom kaleidoskopu stapaju se svijest, podsvijest i zamućeni impulsi iz dubina nesvjesnog, u kojima prebivaju arhaične slike i iskonska stanja. Ona se uzdižu prema manjim, osvijetljenim pragovima ljudske svjesnosti, tek djelomično dohvatljivima razumom. Fotografijom Darko Bavoljak ne samo da rekonstruira vlastitu percepciju, nego aktivira prirodnu čaroliju prizora. Njome pokušava obuhvatiti i simbolički zahvatiti psihologiju umjetnika, i to čini upravo neposrednošću. To potvrđuje i redefiniranje vlastitih predodžbi. Osim naglašenog interesa za lica i pogle-de, pred nama se otvara čitav itinerar iskustava vizualne kulture: kroz susret s drugošću – onima u kojima se možda prepoznajemo, s kojima se sudaramo kroz predrasude ili od kojih se, unatoč urođenim i očekivanim sličnostima, razlikujemo. Čitanje autorovih gustih znakovnih sublimacija kroz psihološku simboliku čovjeka uvijek je izazov, jer one upućuju i na ono poput znakova, drukčije od onoga što vidimo, što je prisutno i na ono što izmiče pogledu. Svaka fotografska vizualizacija zahtijeva individualno tumačenje. Određuje li nas genetika i DNK, pogledi koje upućujemo i oni kojima smo izloženi, dar ili frustracija, strukture mozga, jezik, obitelj, odgoj i obrazovanje, društvena stratifikacija, novac i roba, božanski plan ili evolucijska nužnost, umjetnost i igra, religija ili znanost, zakrivljeni prostor-vrijeme i nedokučivi (bez)smisao svemira? Kao pripadnici iste vrste svi nešto želimo – a moguće je da su i same naše žudnje uvjetovane i naučene. Fotografska umjetnost tome nas poučava. Iako odnos između gledanja i znanja nikada nije potpuno razriješen, upravo viđenje presudno oblikuje naš odnos prema svijetu. Što izdvojiti? Filmičnu ljepotu Ksenije Turčić, umnost Ede Murtića, mirno poziranje Peruška Bogdanića, pronicljivi direktan pogled Željka Kipkea sa sjenom na licu iza rešetaka, eleganciju Dalibora Martinisa, naturalističku ugođajnost prizora s Ivanom Lesiakom ili posve nešto drugo, valja svatko od portreta sâm izabrati i razabrati. Između dvaju klučnih fotografskih polariteta: pozitivističko-dokumentarno-demistifikacijskoga koji u konač-nici analizira i razotkriva stvarnost, i onoga iluzionističkog koji teži sve većoj usporednosti svjetova i virtualnoj stvarnosti, moguće je odabrati jednu ili drugu postavku, ili oblikovati kom-poziciju utemeljenu na jedinstvu različitosti.
Darko Bavoljak odabire potonje načelo iluzije fotografske slike, uz sekundarni vraški višak vrijednosti dobiven izborom teme i motiva. Fotograf snima umjetnike kao ljudska bića po sebi. Fokusirajući se na njihova lica, dobiva portret umjetničke vrste u cjelini. Autorove, u pravom smislu, fotografske slike ujedno su fotografije kao predodžbe imaga: pomoću sjećanja svijet prvotno doživljavamo kroz slike, a tek im naknadno pridajemo tjelesnu dimenziju. Posjeduju rafiniranu i nenametljivu, čak suzdržanu psihološku estetiku stanja i vječnog viđenja umjetnika uhvaćenog, približenog i objektivom izdvojenog, božanskog djelića i iskre života koja se krije iza mimezisa viđenog. Darko Bavoljak je fotograf koji snima umjetnike. Autorov pogled je pogled iskosa – blago pomaknut, ruban – onaj koji čini vidljivim ono što inače ostaje skriveno, točnije neviđeno. U ubrzanoj virtualizaciji stvarnosti ionako je sve jednako sklono nestajanju u nevidljivom.
Željko Marciuš
22 crno bijele fotografije, 50,8 x 61 cm, Ilford MG IV Muligrade IV RC DE LUXE, srebro želatina
Fotoaparat Olympus OM 1n, OM 2n
Vlasništvo: Nacionalni muzej moderne umjetnosti Zagreb
